Otrovne biljke

Osim jestivih biljaka u šumi se mogu naći i biljke čiji su dijelovi, najčešće plodovi otrovni. Većina njih ima oštar, gorak ili odbojan okus. Međutim ima i onih koji ga nemaju i ti su najopasniji kao npr. velebilje, kozlac i bljušt. Otrovnost plodova povezana je s prisutnim količinama alkaloida, saponozida, antrakinona i drugih tvari. Neki su plodovi otrovni u nezrelom stanju dok su u zrelom ili manje otrovni ili jestivi. Postoje i plodovi koji su jestivi, ali imaju otrovne sjemenke (tisa, sremza, crvena bazga). Postoje i oni koji su otrovni samo u sirovom stanju jer im se kod povišene temperature toksične tvari razaraju (npr. crna bazga, jarebika, šibikovina). Postoje i jestivi sočni plodovi, kao npr. šumske jagode, koje mogu izazvati alergične reakcije kod posebno osjetljivih osoba. Štetne reakcije otrovnih plodova također ovise i o količini pojedinih plodova. Trovanja su najčešća kod djece, uglavnom zbog privlačnih žarkocrvenih ili crnih boja plodova. U nastavku su predstavljene samo najčešće otrovne biljne vrste:

Velebilje (Atropa belladonna L.)
Velebilje je vrlo rasprostranjena biljka u našim brdskim i planinskim predjelima. Biljka se raspoznaje po obliku i rasporedu listova - u svakom pršljenu grane nalaze se po dva jajolika lista, jedan mali, a drugi veliki. Cvjetovi su pojedinačni i nalaze se u pazuhu listova, a cvate tijekom cijelog ljeta, a plodovi su vrlo lijepe, kao višnja krupne bobice. Bobica je višesjemena, sočna kiselkasto-slatka, ukusna (ali vrlo otrovna), veličine višnje; ima tamnoljubičast sok. S donje je strane bobica obložena zelenom petozubom čašicom. Sjemenke su okruglaste, tamne i sitne.
Tisa (Taxus baccata)
Tisa je crnogorična vrsta koja kod nas raste samonikla, pojedinačno ili u skupinama, po crnogoričnim i bukovim planinskim šumama, ali je zbog lijepa rasta i tamnozelenih iglica cijenjeno parkovno drvo koje dobro uspijeva u gradskim uvjetima. U osušenim sjemenkama tise ima blizu 1 %, a u listovima i do 1,7 % otrovnog alkaloida taksina koji djeluje smrtonosno. Neotrovan je jedino arilus, vanjski dio crvene bobice (sjemeni ovoj). Ptice se rado hrane crvenim sjemenim ovojima koji su sočni, sluzavi i slatki. Mogu ih jesti i ljudi, ali treba paziti da se ne proguta otrovna i gorka sjemenka.
Bršljan (Hedera helix)
Bršljan je višegodišnja drvenasta zimzelena biljka, koja se penje uz drveće, kamenje, zidove i druge različite podloge, za koje se pričvršćuje naknadno razvijenim (adventivnim) korijenima, koji ne uzimaju hranu od živog stabla već im ono služi kao oslonac stabljike. Svi dijelovi bršljana su gorkog okusa i otrovni.
Bljušt (Tamus communis L.)
Bljušt je vrlo raširena povijuša koju susrećemo po šumama, poljima i vlažnim mjestima. Često se penje i ovija uz bukve i drugo drveće, uz razno grmlje i živice. Trajna je biljka penjačica s jestivim, mladim, tankim izdancima i stabljikama. Međutim, plodovi su otrovni, crvene boje, okrugla oblika i promjera do 1 cm, dozrijevaju od svibnja do kolovoza.
Bunika ( Hyoscyamus niger)
Bunika je biljka neugodna mirisa koja raste uglavnom pored naselja. Biljka je dlakava, plod je žućkastosmeđa i na vrhu je nazubljena čahura s poklopcem, puna sjemenja. Svi dijelovi bunike su otrovni.
Crvena bazga (Sambucus racemosa)
Crvena bazga je listopadni grm, debelih izbojaka potpuno ispunjenih širokom srčikom. Plodovi su svijetlocrveni, oraščići dosta slični onima crne bazge. Plodovi sadrže sjemenke koje su otrovne. I plodovi crne bazge sadrže otrovne tvari no one se termičkom obradom neutraliziraju.
Đurđica (Convallaria majalis)
Đurđica raste u svjetlijim listopadnim i miješanim šumama, u šikarama i na krčevinama a često se sadi u vrtovima kao ukrasna biljka. Crveni plodovi đurđica sazrijevaju u rujnu i susreću se razmjerno rijetko. Kuglasti su, promjera oko 8 mm, a sadrže narančasto meso i 2-6 kuglastih sjemenki. Bobice su vrlo otrovne, kao i ostali dijelovi biljke jer sadrže heterozide koji djeluju na rad srca.
Imela (Viscum album L.)
Imela je zimzeleni, 0,5-1 m visoki grm koji kao poluparazit raste u krošnjama drveća i može parazitirati na krošnjama više od 50 različitih vrsta crnogoričnog i listopadnog drveća. Neprave bobe su kuglaste, 6-9 mm u promjeru, sočne, bijele ili žućkasto bijele boje koje dozrijevaju od studenog do siječnja. Sadrže jednu zelenkastu sjemenku obavijenu sluzavom i ljepljivom masom i otrovne su. Otrovna tvar je alkaloid viskotoksin koji djeluje nadražujuće na sluznice ali se ne resorbira u probavnom traktu. Stupanj otrovnosti plodova ovisi o vrsti drva na kojem imela parazitira.
Kurika (Evonymus europaea L.)
Kurika je oko 2-3 m visok listopadni grm, a može izrasti i kao drvo do 6 m visoko. Raste po listopadnim šumama i uz njihove rubove, u šikarama, uz rijeke i potoke. Plodovi su viseći, crveni, 10-13 mm dugi tobolci sa 4 pretinca. Dozrijevaju u rujnu i listopadu, kada se raspucavaju, izbacujući iz svakog pretinca po 1-2 jajaste sjemenke obavijene narančasto-crvenim arilusom. Plodovi kurike su otrovni, kao i cijela biljka. Najviše otrovnih sastojaka je u sjemenci.
Kalina (Ligustrum vulgare L.)
Listopadni grm koji naraste do 5 m visine, a može se naći pojedinačno ili u manjim skupinama u šumama i šikarama, uz putove i rubove šuma, ali i u vrtovima i parkovima. Bobe počinju sazrijevati krajem ljeta, a često na granama i prezimljavaju. Plodovi su gotovo crne boje, gorkog okusa i otrovne, zbog saponozoida kojeg sadrži u sebi.
Petrov križ (Paris quadrifolia L.)
Trajna zeljasta biljka koja u gornjem dijelu nosi obično po 4 velika, eliptična, unakrst položena lista. Plod je jedna okruglasta ili jajasta sivkastoplava, sjajna i sočna boba promjera 10-15 mm, koja dozrijeva u srpnju ili kolovozu, na vrhu izmedu 4 uska, šiljasta listića. Veoma je otrovan, neugodnog, bljutavo slatkastog okusa, a već dvije ili tri pojedene bobe mogu izazvati ozbiljna trovanja.